Svaki stočar zna onaj osjećaj. Sijeno je pokošeno, raskupljeno, čeka utovar — i onda dođe kiša koju nitko nije najavio kako treba. Bala koja upije vodu prije nego što se uskladišti više nije ono što je bila. Smanjena hranjiva vrijednost, opasnost od plijesni, a u mljekarstvu i nešto puno ozbiljnije od gubitka kvalitete.
Za tog čovjeka to je problem. Trošak. Nešto što se baca ili daje stoci preko volje, uz rizik.
Ali to isto sijeno, za nekog drugog na svega nekoliko kilometara udaljenosti, vrijedi više mokro nego što bi vrijedilo suho.
Tu počinje priča o krugu.
Zašto pokislo sijeno gubi vrijednost za stoku
Kada se sijeno smoči i ne stigne se osušiti prije skladištenja, kreće mikrobiološka aktivnost. Vlaga plus toplina jednako je idealni uvjeti za plijesni — između ostalog za rodove poput Aspergillusa, koji u određenim uvjetima proizvode aflatoksine.
U govedarstvu i ovčarstvu to znači smanjen unos, probavne probleme i otpor životinja prema takvoj hrani. Ali najveći problem nastaje u mljekarstvu. Aflatoksin B1, ako ga životinja unese hranom, u mliječnoj žlijezdi se pretvara u aflatoksin M1 — koji prelazi u mlijeko. To više nije pitanje kvalitete krme, nego sigurnosti hrane i zakonske regulative o najvišim dopuštenim razinama.
Zato oprezan mljekar pokislo sijeno radije neće ni stavljati u jasle. Praktički je bezvrijedno za njegovu primarnu namjenu.
Zašto je isto to sijeno odlično za vrt i permakulturu
Sad okrenimo perspektivu.
Permakulturist i organski vrtlar ne traže hranu za životinje. Oni traže organsku tvar za tlo. A pokislo, čak i blago zaplijesnjelo sijeno za tu namjenu nije mana — nego prednost. Razgradnja koja je u jaslama problem ovdje je upravo ono što se želi.
Evo gdje takvo sijeno radi posao:
Malč (pokrov tla). Razastrt sloj sijena preko gredica zadržava vlagu u tlu, drži temperaturu stabilnijom, suzbija korov i polako hrani tlo dok se razgrađuje. Mokro sijeno se k tome lakše slegne i ne raznosi ga vjetar.
„Chop and drop” i lasagna gredice. U sustavima gdje se gradi tlo u slojevima, sijeno je vrijedan ugljični („smeđi”) sloj. O omjerima zelenog i smeđeg materijala — i zašto je to važno — bit će više riječi u sljedećem tekstu o kompostiranju.
Hügelkultur i zimsko pokrivanje. Pri zatrpavanju trupaca i granja, sijeno popunjava praznine i ubrzava raspad. Preko zime, debeo pokrov sijena štiti golu zemlju od ispiranja i erozije.
Pokretanje razgradnje. Mikroorganizmi koji su za mljekara kontaminacija, za kompostnu hrpu su starter. Ono što je za jedne otpad, za druge je inokulum.
To je cijela poanta đubra
Ovo nije izoliran primjer. Ovo je obrazac.
Stalno postoje viškovi organskog materijala koji za jednu stranu nemaju vrijednost — ili je čak imaju negativnu, jer ih treba zbrinuti — a za drugu su upravo ono što traže. Pokislo sijeno. Otkos s livade. Lišće, piljevina, ostaci nakon orezivanja.
Problem nikad nije bio u tome da takvog materijala nema. Problem je u tome što se onaj kome smeta i onaj kome treba nikad ne sretnu na vrijeme.
Tu je đubar: karta koja povezuje ponudu viška organskog materijala s vrtlarima, permakulturistima i uzgajivačima koji ga znaju iskoristiti. Ne da bi se nešto bacilo, nego da bi ostalo u opticaju — da plodnost ode tamo gdje će izrasti u sljedeću sezonu.
Jer ono što izađe s jedne livade ne mora završiti kao trošak. Može završiti kao tlo.
Sve ostaje u krugu.U sljedećem tekstu: kompostiranje od nule — zeleno i smeđe, omjeri, temperatura, i zašto kompostna hrpa u rijetkim slučajevima zna i sama planuti.